Poklanjamo vam ulomak iz putopisa ”MOJ CAMINO 2: Što je to legendarno i čudesno na glavnoj ulici Europe?” autorice Mare Doljak!
Svijest tijela o okolnostima i terenu i ritmu života i načinu prehrane na drugom putovanju otvori prostor za sasvim nove dimenzije. Prvo putovanje većinom je svedeno na preživljavanje i iščekivanje smisla. Gdje ću jesti, što ću piti i mogu li putem nadopunjavati vodu, gdje ću spavati, hoće li biti slobodnih kreveta ili ću morati kreirati sasvim neke druge neuobičajene verzije, hoće li sunce pržiti, nosim li rezervne cipele ili je bolje ponijeti samo jedne, što ću raditi popodne nakon što stignem na odredište…
Na drugom sam putovanju mudrija, iskusna, ponekad savjetujem druge putnike koji osjećaju istu vrstu neizvjesnosti i zebnje kao ja godinu dana ranije. Već sam senior. Kao dijete u drugom razredu koje mudro tješi i savjetuje one iz prvog, a ovi ga slušaju kao da im otkriva tajne atomske fizike.
Tako se otvorio jedan novi prostor – potreba za većim znanjem i dubljom svjesnosti o zemlji, ljudima i običajima, povijesti u krajevima kroz koje prolazim. Prvo je iskustvo bilo nadasve sebično i orijentirano na mene, moje tijelo, moja stanja, moje doživljaje, moje muke, moja postignuća, moje, moje, moje……
A svega toga «moga» ne bi bilo da ne postoji duga povijest utkana u tlo,, u staze, u crkve, u samostane, u ljude, u biljke, u atmosferu…. Svega toga ”moga“ ne bi bilo da milijuni stopala prije mene nisu pregazili iste staze u traženju nekog svog odgovora ili oslobođenja, i da stotine generacija prije mog dolaska nisu njegovale gostoprimstvo, velikodušnost i vjeru u smisao cijele te pustolovine koja ne popušta već više od tisuću godina. Tu u selima žive ljudi koji pripadaju obiteljima koje nisu otišle trbuhom za kruhom u veće i blještave gradove ili u Njemačku, tu su ljudi koji su izdržali i opstali u siromaštvu, neimaštini, surovoj klimi, jer ih je nešto nevidljivo kroz generacije povezalo sa stazom svetog Jakova i s njenim putnicima. Tu žive ljudi koji generacijama, s koljena na koljeno prenose kodeks brižnosti i podrške nepoznatim ljudima, iako ih više nikada ne će sresti.
Mi hodočasnici nevidljivim smo nitima povezani sa svime što nas okružuje i sa svakim tko je ikada hodao ili živio na toj stazi. Tek svi zajedno sa svime zajedno činimo Camino, taj vremensko prostorni fenomen koji kao snažni magnet privlači sve više i više pojedinaca svake godine i kao najfinija droga uvuče im se u krv i traži još i još i još…
Zato pišući ovaj tekst želim u njega uplesti što više poštovanja prema povijesti, tradiciji, ljudima i načinu života onih koji nas hodočasnike promatraju iz godine u godinu kako prolazimo i prolazimo i prolazimo… i ponizno žive svoje živote usko povezane s nama koji svi tražimo nešto što će nas na kraju najvjerojatnije dočekati na kućnom pragu, (ili u sebi samima) po povratku ili nakon više godina nakon povratka, a uvijek je tamo bilo. Samo što mi nismo imali mudrost to «nešto» naći tamo gdje nas strpljivo čeka, već smo se otputili tražiti kao mnogi prije nas, u daljini i u nepoznatom. I ta se priča traženja i nalaženja ponavlja otkad je svijeta i vijeka.
Camino nije Sljeme. Mada i sam kratki izlet na Sljeme nudi skok iz urbanog Zagreba u kontrastno Zagorje, sela, drugačiji dijalekt, prirodu, miris stoke, blata, zimi dima ili čak dimljenog mesa. Camino je 800 kilometara pokrajina, različite vegetacije, raznih nadmorskih visina, različitog lokalnog kulinarstva, raznolike i promjenjive geologije, nekoliko značajnih rijeka s čudesnim mostovima, varirajuće arhitekture u ovisnosti o materijalu koji se mogao naći u okolini za gradnju kuća i crkava. Camino je linija burne tisućljetne povijesti, i spoj različitih naroda i jezika. Pretjerano? Stvarno je tako.
Na samom početku prolazi se teritorijem na kojem živi baskijski narod koji govori baskijski jezik. Jedan od najčudnijih jezika koji uopće postoje, nepoznatog podrijetla, nepoznatih korijena. To su narod i jezik o kojima se puno više zna što nisu nego li što jesu. Čak i ljudi imaju specifične fizionomije i navodno prevladava krvna grupa 0 minus, što govori o njihovoj drevnosti i starosti. Govori i o tome da su se oduvijek nerado miješali s drugim narodima i genetskim kombinacijama.
A jezik je čudesan. U pismu koristi poseban, kao ukrasni «font» sa malim začkuljicama na krajevima slova. Riječi obiluju suglasnicima kao niti u jednom poznatom jeziku. Definitivno nema nikakve sličnosti s indoeuropskim jezicima. Većina se znanstvenika slaže da je stariji i drevniji od njih.
Od vremena rimskog carstva kad su se povjesničari već bavili bilježenjem i istraživanjem baskijskog naroda, pa do danas, kad se koriste najsofisticiranije tehnologije genetskog istraživanja i lingvističkog traganja, znanstvenici se ne uspijevaju složiti o podrijetlu i korijenima tog naroda i jezika. Mnogi ih povezuju s Velšanima, Keltima i Ircima, dok drugi renomirani stručnjaci tvrde da su bili razasuti po cijelom području današnje Europe.
Zato je ponovo najslađe osloniti se na legendu u kojoj Baski nalaze zanimljiv temelj i svoje korijene. Legenda tvrdi da je taj narod vuče direktno podrijetlo od Tubala, Noinog unuka, petog sina Japetovog. Prema legendi, Japet i njegovo pleme Iberi doselili su se na Iberski poluotok, naselivši se između Pirineja i rijeke Ebro, neposredno nakon jezične zbrke nastale prigodom izgradnje Babilonskog tornja. Time baskijski jezik postaje jedan od 72 jezika stvorenih kao Božja kazna.
Područje Baskije sastoji se od jedne pokrajine u Francuskoj i dvije u Španjolskoj. Zovu ga «Euskal herria». Određeno je primarno jezikom. U Francuskoj ima oko 200 000 govornika baskijskog, u španjolskom dijelu oko 2,5 milijuna. Stanovnici se nazivaju «Euskaldunak» a svoj jezik zovu «Euskara». Danas se smatra da su na tom području sa svojim jezikom prisutni preko 30 000 godina. Poštuju svoj jezik, međusobno ga govore i mnoge škole ga podučavaju kao prvi ili drugi jezik. Na području Španjolske su to pokrajine Navarra i Rioja. Puno je učinjeno kako bi se sačuvala njihova autonomnost, jezik i različitost, kultura i tradicija.
Grad San Sebastian u koji moj avion sleti na putu za Camino zove se i Donostia, leži na Atlantskom oceanu, poklonio je Španjolskoj generacije i generacije izvanrednih morepolovaca. (Zna se da su na Magellanovom brodu a i na Columbovim lađama bili i mornari Baski.) Tradicionalno su bili vješti lovci na kitove, što je bila osnova ekonomije tog grada. I danas, kad su jadni kitovi pošteđeni a njihova mast zamijenjena sintetskim supstancama, stanovnici Donostije na čuvenom takmičenju iskazuju vještine upravljanja lađama za lov na kitove. I tako je jedna ekonomska grana i duga tradicija svedena na sport.
San Sebastian i sam leži na Caminu i to na onom sjevernom, Camino del Norte, poznatom po strmim usponima i spuštanjima, ali i po neprocjenjivo fascinantnim pogledima na lance planina i beskraj Atlantika. Camino del Norte je «put kojim se rjeđe ide», znatno manje frekventan od Camino Frances. Često se hodočasnici koji krenu francuskim putem, nekim autobusom ili taksijem prebace na sjeverni put, kako bi izbjegli gužve i turističku profanost tog svetog puta.
Iz San Sebastiana, danas modernog turističkog grada visoke razine, autobusom se može doći do Iruna, a iz Iruna vlakom do Hendaye. Ta je kratka linija vlaka silno važna za to područje jer je omogućila spajanje Madrida s Parizom, povezala španjolsku i francusku željeznicu spajajući dva pogranična mjesta linijom od svega nekoliko minuta vožnje.
Hendaye je francuski gradić istovremeno oplahnut Atlantikom i zaštićen lancima Pirineja. Iz njega će se vlakom ili autobusom nastaviti do grada Bayonne.
Putopise MOJ CAMINO nabavite uz besplatnu dostavu: kliknite ovdje!