Uživajte u ulomku iz putopisa MOJ CAMINO – ŠETNJA U DUBINE SEBE autorice Mare Doljak!

Putopis je dostupan uz besplatnu dostavu! Naručite odmah klikom na ovaj link.

Sve je u redu

Ova pričica može zvučati banalno, no nisu li upravo banalni detalji najgušće tkivo života? Nisu li oni to najčvršće gradivno tkivo vremena i postojanja?

Toga sam jutra zamijetila nešto čudno. Učinilo mi se da se domaći narod na Caminu kasno budi. Ali stvarno kasno! To sam uočila pro- lazeći kroz jedno od tipičnih mjesta koja pripadaju srednjovjekovnoj realnosti Camina, Obanos. Camino obično prolazi preko glavnoga trga i nastavlja se do idućega gradića. Pola deset je. Sunce visoko, nebo briljantno plavo, a na trgu – nitko. Ni jedan otvoren prozor! Bez gibanja, bez života. Kasnije sam uočila da je to pravilo. Jedini ljudi koji se kreću u to vrijeme su hodočasnici!
Bio je to dan šetnje prema Puente la Reina, grada s tipično lijepim romaničkim mostom sa šest lukova, preko rijeke Arga, izgrađenim za komociju hodočasnika u srednjem vijeku, po nalogu kraljice, Done Mayor, supruge kralja Sancha III. U tom se gradu susreću sjeverni hodočasnički putevi. Utječu kao rijeke u jedno ušće baš u tom gradu i postaju jedan Camino.

Još sam na početku puta, još nemam navike ni jasnoće što se zapravo zbiva sa mnom, s udaljenostima, s tijelom… Nema rutine, nema lakoće. Sve je još uvijek novo i vrlo, vrlo čudno, često bolno.
U takvoj je situaciji zgodno sebi postaviti neku temu. Naravno, po- stoji dnevni cilj do kojega želim stići toga dana, ali onda sam počela kreirati i neke druge teme namijenjene duhovnom osvješćivanju pa sam sebi toga jutra odabrala poznatu i uobičajenu temu, koja, zapravo, predstavlja dio svakoga puta osvješčćivanja. Toga sam dana odabrala „otpuštanje“. Otpuštanje emocija, stvari, ljudi.
Prava duhovna sloboda pa time i duhovna dubina i prostranstvo, uključuju hrabrost i odlučnost otpuštanja. Tako sam si toga jutra odredila cilj i, naravno, vrlo brzo ga zaboravila u avanturi koračanja, suočavanja s vrelinom dana, povremenim kratkim susretima, nastojanju da u što kraćem vremenu prijeđem što više kilometara, znajući da ću sa svakim stupnjem temperature zraka usporavati tempo i umnožavati pauze.
I tako, spuštajući se po nekoj vododerini, zapnem u razgovoru s Amerikankom. S njima zbilja nije teško započeti razgovor, a ni na- staviti ga. I tko zna kojim proviđenjem spomenem kako sam ovaj dan posvetila otpuštanju. Jer najjednostavnije je komunikaciju započeti nečim jednostavnim i stvarno prisutnim.

A ona, kao da je jedva dočekala, krene strmoglavo u svoju intimnu priču kako joj je umro otac pa je umrla majka, a nisu svoje stvari sredili prije odlaska pa su tako sve njihove stvari ostale u njenoj garaži, a ona ne uspijeva iznaći snagu ni motivaciju kako bi to raščistila. Posljedica toga je da žena ne može koristiti svoju garažu, prostor koji bi joj jako dobro došao u životu jer je zapravo zauzimaju pokojnici sa svojim stvarima. Već nekoliko godina.
Kako nisam imala potrebu pričati neku svoju životnu priču, mirno sam je slušala možda kilometar, možda i dva i pustila je da dođe do nekoga kraja svoje priče i muke. Nadam se da je mogućnost otvaranja te teme s nepoznatom osobom ženi donijela mir i slobodu otpuštanja roditelja i razrješenja njihovih stvari.
I tako je nepoznata osoba potvrdila moju temu dana.

No, nekoliko kilometara dalje, kad je sunce već bilo vrlo visoko, hodajući po urednoj betoniranoj stazi i spremajući se proći ispod ogromnog vijadukta, a sve u nesigurnosti jesam li na pravom putu, odjednom primijetim da nema moga džempera. Obično sam ga ujutro oblačila kao jedan od brojnih slojeva, a onda sredinom jutra vezivala oko struka, gdje najmanje grije i najmanje smeta hodu. Bio je vrlo praktičan, na kopčanje, idealne debljine, idealne težine (što na Caminu igra posebno važnu ulogu), a i već je postao dio moje dnevne uniforme.
Osim toga, bio je nov, kupljen u jednoj od trgovina na aerodromu u Barceloni, mislim Zara. A ja sam ipak samo žena. I žena može puno toga otpustiti, ali odjevni predmet koji je kupljen nedavno u trgovini s imenom, teško.
Utrošila sam dvadesetak koraka kolebanja i pitanja nije li gubitak džempera upravo doprinos ovom danu s temom otpuštanja. I znala sam da jest. Naravno, pravi poklon mome duhovnom istraživanju ove teme. Gubitak kao poklon! Kakav paradoks, a kako logično!

Po prilici na dvadesetom koraku okrenula sam se na peti i uputila natrag istim putem. Takva je odluka na Caminu jako, jako neracionalna i nelogična. Jedini bi napor trebao biti kretanje prema naprijed i osvajanje što većega broja kilometara u danu, tjednu, mjesecu. Tko god se okrene u suprotnom smjeru, taj stvarno ne zna po što je došao na Camino! A tim više što je lekcija dana bila posvećena otpuštanju!
No, eto, ja sam ipak prije svega samo žena. I još k tome potrošač. Žena potrošač ima snažniji i dublji korijen u mome biću od arhetipa hodočasnika. Svakako u tom času.
I tako svi idu u jednom pravcu, onom u kojem sam se ja donedavno kretala, a se ja vraćam kilometre unatrag. Povremeno upitam ponekoga je li vidio moj džemper i jedna mi žena (naravno) odgovori da je zapazila to što tražim obješeno na grm kupina, možda koji kilometar unatrag. I stvarno, ugledala sam svoj dragi odjevni predmet na grmu, kako me očekuje. Pokupila sam ga i još se jednom okrenula na peti i, sad, u ispravnom smjeru, ponovila stazu, stalno razmišljajući jesam li pogriješila.
Jedna od neugodnijih stvari koje mozak može proizvesti kako bi nas testirao je: donijeti odluku, omogućiti da se odluka sprovede, a onda aktivirati kolebanje oko ispravnosti te odluke, nakon što se više ništa ne može promijeniti.
Pa što sam onda naučila iz te banalne priče? Iz priče o džemperu zbog kojeg sam izgubila nekoliko kilometara Camina i zadržala ga do kraja puta?
Konačni je zaključak: otpuštanje je važan i obavezni element duhovnog puta, kao i samorazvoja. Ipak, ponekad se u redu žrtvovati da bi se nešto zadržalo. Jednako je legitimno otpuštati, kao i ne otpuštati. Sve je u redu!

 

Putopis MOJ CAMINO- ŠETNJA U DUBINE SEBE je dostupan uz besplatnu dostavu! Naručite odmah klikom na ovaj link.