Mi ne znamo tko smo. Kako bismo i znali, kad od rođenja primamo upute o tome tko smo i što trebamo biti. Dobivamo upute o tome što ne smijemo biti, što ne smijemo raditi, kako se moramo ponašati, a što trebamo izbjegavati. Dobijemo upute koje u nama stvore iluziju kako ćemo biti sretni i uspješni i zadovoljeni ukoliko budemo činili ono što nam je zadano. Ako budemo pristojni, ljudi će nas voljeti. Budemo li imali dobre ocjene u školi, postat ćemo uspješni. Završimo li fakultet, naći ćemo posao koji će nas podržavati i činiti zadovoljnima. Operemo li suđe, mama će nas voljeti. Riješimo li zadatke iz matematike, tata će nas voljeti… Budem li fino sjedila za stolom, svi će me hvaliti. Budem li lijepo našminkana i obučena, svidjet ću se nekom posebnom. Budem li vozio velik i skup auto, imat ću priliku odabrati ženu kakvu želim. Budem li redovno posjećivala doktora, bit ću zdrava. I ovo je trenutak kad vi koji ovo čitate možete nabrojiti sigurno desetak izrečenih i neizrečenih uputa koje ste čuli u djetinjstvu i mladosti a koje su u sebi sadržavale više manje skrivenu poruku o budućoj sreći i uspjehu.
Pa, zašto je onda oko nas toliko nesretnih, nezadovojnih, ljutih, očajnih, bolesnih, beznadnih……? Tko je pogriješio? Oni koji su dali upute ili oni koji su ih slušali i primjenjivali?
Pogriješili su oni koji su povjerovali da izvan nas postoji recept za sreću i li uspjeh ili zadovoljstvo. A, kad ono, sve je u nama. Uspijemo li upoznati nijanse svoga bića, svoje posebne potrebe, svoje strasti, svoje talente, uspijemo li naći načina da te talente stavimo u oblik i ponudimo drugima, uspijemo li pronaći onu posebnu nijansu življenja koja baš za nas nosi smisao i živjeti tu nijansu što više i intenzivnije, imamo priliku osjetiti unutarnji mir, zadovoljstvo i smisao. Imamo priliku biti ono za što smo se rodili, biti ono što jesmo.