Tek kad slobodno proživimo svaku emociju, postižemo mir.
Jednog dana prije nekoliko desetljeća shvatila sam da nemam pojma o emocijama. Ajme, koji je to bio šok. U to vrijeme smatrala sam se najpametnijom na svijetu, kao što tako o sebi misli većina mladih. I onda odjednom – suočavanje. O nečemu toliko prisutnom i svakodnevnom – o emocijama – toliko malo znam.
Tijekom školovanja i upijajući kućni odgoj i obiteljske vrijednosti, vodila se briga o više dimenzija mog napretka. Postojala je svijest o važnosti kretanja, razvoja tijela, muskulature, važnosti sunca i plivanja ljeti, a skijanja i raznih zimskih radosti zimi. Tu se povremeno upleo i neki ples ili gimnastika. Razvijalo se viđenje, razni oblici naslade promatranjem vizualnih umjetnosti, proučavale su se boje, oblici, kipari, slikari, priroda, moda…. Išlo se na koncerte, opere, slušao se cvrkut ptica u zoru. Formalnim učenjem za školu razvijao se um, uvijek se tražio više nego što je formalno propisano… Pazilo se na prijateljstva, njegovalo se poštovanje starijih i senzibilitet za one koji su ”slabije prošli u životu”. Izgledalo je da je sve pokriveno, da su ispunjeni uvjeti za razvoj kompletne, uravnotežene mlade osobe, buduće intelektualke i moderne žene.
I sve je to ”držalo vodu” do dana kad je moj idol, moj stariji brat, oduzeo sebi život nakon sve dubljeg propadanja u tamu teških stanja i ne viđenja smisla u bilo čemu. Tada je u meni nastala pukotina koja je prerasla u pravu provaliju. Pukotina neusklađenosti između uvjerenja da sam dobro pripremljena za život i uvida da je negdje nešto jako pogrešno postavljeno, ako je moj dragi brat, koji je stasao u istom sustavu podrške i poduke, doživio tako duboko stanje besmisla.
Počela sam bolno shvaćati da osim intelektualne predstave, ne znam ništa o emocijama. O njihovom nastajanju i nestajanju, o njihovom imenovanju (na listi Byron Katie uobičajenih emocija ima nekoliko stotina naziva emotivnih stanja), da ih ne prepoznajem kod drugih i da sam generalno potpuno neuka. To možda zvuči zabavno, no sve češće sam se nalazila u neopisivoj napetosti, razapeta između osjećaja kojih nisam svjesna i same intelektualne predstave o tome kako se osjećam (obično neka verzija: ja sam cool i ništa me ne može izbaciti). Bolno sam pucala i nisam znala što početi. Način na koji sam ja vidjela život, kako sam ga naučila vidjeti, nije bio u skladu s time kako sam počela doživljavati život iznutra. Gomilali su se nesigurnost, strahovi, preispitivanja, čak i poneki neuspjeh. Nizale su se situacije koje su mi trebale donijeti sreću, a, kad ono, moja su praznine i nemiri postajali sve intenzivniji. Nigdje mira i stalno je nešto nedostajalo.
Avantura istraživanja emotivnog svijeta, kako mojeg, tako i svih koji su htjeli sa mnom u tome učestvovati, trajala je nekoliko desetljeća i još nije završena. Alkemija osjećaja beskrajno je područje, nema kraja. Istraživanje te dimenzije života traži hrabrost, spremnost na neugodne istine (naročito osvještavanje svoje nesavršenosti u odnosu na sliku o sebi i sliku koju želimo ponuditi drugima). Traži ponovno i ponovno zaranjanje u nepoznate labirinte tuge, čežnje, osamljenosti, bijesa, nezadovoljstva, praznine, besmisla, neusklađenosti, straha. Najviše straha. Jer svaki susret s neugodnom emocijom rađa i strah da će ona uvijek trajati i da ću vječno ostati tako nesretna ili osamljena ili……
Puno kasnije sam naučila da su emocije ”energija u gibanju” i da je njihova osnovna priroda – prolaznost. Ukoliko potraju dugo, to je zato što ih nismo osvijestili, što ih pokušavamo izbjeći ili zato što njegujemo misli koje ”hrane” tu emociju. Kad postanemo spremni prihvatiti svaku emociju koja se pojavi, imenovati ju a zatim otpustiti, kad osvijestimo da su one posljedica naših misli koje utječu na našu biokemiju i tako stvaraju nelagodu ili ugodu, postaje moguće svaku prigrliti, neovisno o tome je li nam ugodna ili ne, osvijestiti ju, dozvoliti joj da se izrazi i nježno ju otpustiti. Sve to traži malo vježbe, naravno. I ne tako malo vježbe. No vjerujem da nam je to jedan od zadataka u životu i jako važan dio sazrijevanja. Jer, osim što naša tijela trebaju narasti i postati odrasla, što naš um treba postati sposoban za odrasli život, smisao možemo pojmiti tek kad se približimo emotivnoj zrelosti i postanemo ”gazde svojim osjećajima!
Kako se osjećate ujutro kad se probudite?
Koji je najčešći osjećaj koji vas prati?
Imenujte osjećaj koji je sada, ovog trena prevladavajući u vama.