U cijelosti prenosimo tekst objavljen na Naturala.hr!
Iako je unutarnji glas nešto vrlo jednostavno, stalno prisutno, uvijek aktivno, ujedno je i vrlo tih, pa ga je nemoguće čuti kad su nam misli toliko glasne i nametljive – zato je tako korisno uroniti u tišinu!
Tišina. Poslušajte tu riječ, izgovorite je polako, ali bez prekida. Zvuči kao tiššššššššinaaaa. Sama zvučnost riječi kao da nam daje uputu za šutnju.
Obično mislimo na odsustvo zvukova oko nas. U tišini smo kad oko nas nema zvuka, kad nema galame, žamora, vriske, svađe, preglasne glazbe, kreštanja ptica, prodornog zvuka nabrijanih motora, automobilske trube, kočnica… I još stotina zvukova koji popunjavaju našu svakodnevicu. Među njima i galama vlastitih misli koje se natječu, svađaju, nikako ne mogu naći mir i počinak.
Što je to tišina?
Ovisi li tišina uistinu baš o onome što nas okružuje? Što ako je možemo pronaći u sebi? Što ako se tišina može stvoriti voljom i vježbom? Što ako u nama samima postoji mjesto gdje se možemo skloniti? Što ako je to mjesto dovoljno moćno da zagluši sve vanjske zvukove i spoji nas s mirom naše duše? Što ako se u to mjesto možemo skloniti bilo kada, čim poželimo?
Je li uopće moguće svjesno otploviti u unutarnju tišinu, namjerno, upravo onda kad nam se prohtije?
Sve dok ne postanemo velemajstori unutarnje tišine, dobro je vježbati u miru i na tihome mjestu. Odabrati mjesto tihih zvukova kako bismo ipak na kraju vježbe znali jesmo li se uspjeli „iskopčati“.
Poniranje u mir
Sjednite u ugodan položaj. Upalite mirisnu svjetiljku s lavandom, tamjanom, borom ili nekim umirujućim eteričnim uljem. Zatvorite oči. Dišite duboko i polako, osjećajući i prateći svaki udah i izdah. Osluhnite vanjske zvukove. Jasno ih definirajte i razdvojite. Nastavite duboko i svjesno disati.
Sad osjetite kao da se zvuk polako, vrlo polako udaljava od vas. Kao da plovi nekamo daleko. Pustite neka se to simboličko kretanje nastavi. Istodobno fokusirajte svoju svijest na sredinu svog tijela, u zonu srca, ali na sredini prsne kosti. Osjetite tu točku i uputite svijest u nju. Možete zamisliti lotusov cvijet ili jarku loptu koja zrači blistavu svjetlost. Simbolički usmjerite dah upravo u to mjesto. Dišite tako neko vrijeme, a potom nježno otvorite oči.
Ponavljajte ovu vježbu najmanje jedanput na dan, no možete je prakticirati i češće, u tramvaju, u kupaonici, u stankama na poslu… Primijetit ćete da će s malo prakse postati jednostavno te ćete brzo ući u stanje tišine i tu boraviti.
Zašto njegovati unutarnju tišinu?
Djeluje umirujuće, čini nas otpornijima na stres, regulira krvni tlak i lučenje hormona, čini nas otvorenijima za komunikaciju… Postajemo emotivno manje osjetljivi na vanjske provokacije. Vodi nas prema našoj unutarnjoj tišini.
Zapravo, krajnji je cilj uspostavljanja unutarnje tišine paradoksalan. Otvara nam se prilika čuti nešto novo i drukčije: naš unutarnji glas. Tek kad se izoliramo od vanjskih zvukova i stišamo misli, javlja se prostor u kojem se čuje glas duše, tako čvrsto povezan s našom autentičnošću. U suradnji s njim, u tišini u kojoj ga osluškujemo, potrebno je utišati logiku i nježno pratiti smjernice koje nam pruža taj tihi glasić, jedva čujan i često protivan našim navikama, uvriježenim spoznajama, racionalnim izborima i, posebno, inerciji.
To je put u autentično življenje, u življenje osobne misije, u realizaciju naših najposebnijih talenata kako bismo ih nesebično dijelili sa svijetom.