Poklanjamo vam ulomak iz knjige MOJ CAMINO 2 autorice Mare Doljak! Uronite u tajne i legende hodočasničkog puta Camino de Santiago, pripremite se na vlastito hodočašće ili s Marom proživite povijest i misterij legendarnog Camina!
Nabavite svoj primjerak putopisa MOJ CAMINO 2 uz besplatnu dostavu: kliknite ovdje!
Početak
Nalazim se na mjestu na kojem sam bila prije jedne godine, deset dana i jedan sat. Sjedim u crkvi Notre-Dame du Bout du Pont u gradiću Saint- Jean-Pied-de-Port. Molim Očenaš, svoju omiljenu molitvu koja se često sama stvara i vrti u mojem mozgu i tijelu. Sjećam se da bi mi nona ili mama rekle prije puta: “Bog se s tobom uputio!” Javljaju se suze ganuća kao i prije godinu, deset dana i jedan sat. Slična neizvjesnost i trema pred bezbrojnim nepoznanicama i nesigurnost hoću li moći ispuniti cilj i odraditi pothvat ili će neki čudni razlozi učiniti da prekinem ili odustanem. Kako to znati prije početka pa uopće ne počinjati nešto čemu nije zapisan uspjeh?
To je jedna od životnih igara – ne znamo. Krećemo, iako ne znamo hoćemo li stići…
Što se promijenilo u godinu dana? Nisam naučila španjolski, nisam proučila povijest niti sam dovoljno priredila tijelo za poznate napore. No u osamnaest gradova svoje domovine ispričala sam svoju priču o Caminu i time tu dragocjenu lebdeću i krhku uspomenu na šetnju po stazama sje- verne Španjolske učvrstila u svojoj svijesti. Svako je predavanje bilo druga- čije, zahvaljujući uvijek novoj atmosferi koju stvaraju predani slušatelji u publici, ali i mojem raspoloženju. Tako je “Moj Camino” dobio osamnaest različitih lica koja će se stopiti i preliti u knjigu, sve zahvaljujući povjerenju organizatora predavanja i predanih slušatelja.
Prvo je putovanje za mene bilo vrlo intimni događaj, o kojem se informira samo najuža obitelj i nekoliko prijatelja. Krenula sam s jasnom namjerom da prihvatim SVE što mi Camino donese. Nisam ništa tražila od Camina, neku promjenu u životu, čudo, popravak nekog slomljenog dijela svojega života… Ne, samo sam išla primiti, bezrezervno prihvatiti ono što će energija toga puta u meni izazvati i potaknuti. Takav pristup me otvorio i pretvorio u intenzivnog promatrača, znatiželjnika bez očekivanja. Bolno za Ego, no plodno za učenje! Osjećala sam da je to moj vrlo privatni, intimni Camino. Takav je i ostao.
Na drugo sam putovanje krenula sa zahtjevom, željom, projekcijom. Tražila sam od Camina da popravi jedan dio mojega života koji malo strši, nije usklađen, škripi i zapinje. Time se moja percepcija usmjerila prema željenom rješenju. Možda sam izgubila dio otvorenosti i sveobuhvatnosti. U svakom sam detalju promatrala govori li mi nekim tajnim jezikom koincidencija i pruža li mi Camino znak koji samo on i ja razumijemo, da upravo radi na rješavanju tog problema, da ga popravlja, podmazuje, čisti i usklađuje. Time sam jednu dimenziju Puta izgubila, a drugu osvojila.
Još je nešto bilo drugačije: osjetivši u druženjima i pri prijenosu iskustva u domovini kolika je čežnja za Caminom kod osoba koje susrećem, a iz bezbrojnih objektivnih ili iluzornih razloga one se ne odlučuju krenuti u izazov koji ih toliko privlači, svoje drugo hodočašće posvetila sam svima, svim Hrvatima koji Camino nose u sebi a ne usude se zaživjeti ga. Onima koji tiho pate svjesni želje i čežnje, ali i svima koji još nisu svjesni te tinjajuće iskre začete u duši s jedinom svrhom da osobu, unatoč svemu, “odvuče” na Camino. Ponijela sam njihove želje i čežnje i njihove potrebe sa sobom i poželjela omogućiti svima poznatima ili nepoznatima da mojim putom dobiju bar djelić toga željenog iskustva. Duboko vjerujem da se negdje na nesvjesnoj razini već samom tom namjerom događa mistični proces spajanja u “eteru” ili kako danas kažu kvantni fizičari − u polju, te da se osobe koje imaju tu potrebu mogu koristiti mojom energijom da bi u dubini svojega bića, svatko na svoj način, iskusili neki segment toga bogatog iskustva.
Na prvom sam putovanju malo fotografirala. Čak sam svjesno izbjegavala ovjekovječiti najljepše pejzaže ili situacije, nastojeći ih zadržati u sjećanju, a izbjeći zamci doživljaja kroz leću fotoaparata (u mojem slučaju – telefona, na sreću, pametnog). Na drugom sam svakodnevno bilježila detalje i okolinu, nastojala sam što više toga zaustaviti okom kamere, a čak sam i gotovo dnevno snimala kratke videozapise koje sam objavljivala. (To s videozapisima bilo je izazovno; snimati samu sebe za javne materijale, bez šminke, lijepe odjeće, vještog oka profesionalnog snimatelja.) Samo da napomenem da svatko očajno izgleda prvih desetak dana, dok se tijelo prilagođava i dok traje prvi ciklus detoksikacije izazvane naporom i drugačijom prehranom…
Živeći s iskustvom Camina tako intenzivno, najprije hodočašćem pa onda ponavljanjem priča i beskrajnim odgovaranjima na bezbrojna pitanja koja su mi ponovo i ponovo približavala mnoge duše i odavala mi njihovu raznolikost i različite prioritete, stvorila se u meni neka nova vrsta odnosa s Caminom.
Camino, osim što se sastoji od niza staza koje vode istom cilju i na koji- ma se susreću najrazličitiji ljudi, najmaštovitije životne priče, jedu šarolika i (još uvijek) autentična lokalna jela, upoznaju autentični ljudi koji žive u uvjetima kao prije sto godina ili kao prije nekoliko stotina godina (zanimljivo kako je, čini se, autentičnost često povezana sa siromaštvom), dogodilo se još nešto zanimljivo: Camino je za mene postao biće. Biće koje me prima, koje me prati, koje me izaziva, sa mnom se šali, biće koje mi donosi rješenja ili nove zagonetke, biće koje mi servira čuda i čudesnosti. Moj je odnos s Caminom mnogo dublji negoli s bilo kojim svecem na kojega nailazim (u crkvama i na oltarima) putem (iako su mi neki itekako bili od pomoći), pa čak i mnogo intenzivniji i osobniji nego odnos sa svetim Jakovom, kojemu je ipak cijelo putovanje posvećeno. Svjesna sam − da nije bilo njega i njegove žrtve za kršćanstvo i za učenje Isusovo koje je Jakov prenosio i za njega dao život, Camina ne bi bilo. No jedno su činjenice, a sasvim drugo su intuicija i osjećaji.
Tako se u meni razvio dubok i intenzivan odnos s “bićem” Camina, kome pridajem osobine, uloge, načine komunikacije… No vjerujem da nisam iznimka jer se i među hodočasnicima često Camino spominje kao aktivni sudionik odnosa na tom putu. Pa se kaže: “Camino ti uvijek pruži ono što ti je potrebno” ili “Camino se brine za tebe” (Camino provides – na engleskom to znači nešto kao brine se za tebe, opskrbljuje te) ili “Camino zna što je za tebe najbolje”. I još jedna važna rečenica: “Svatko hoda svoj Camino” , što govori o individualnim iskustvima i intimi toga Puta. Sve te i još mnoge druge krilatice koje se dnevno čuju u prolazu ili uz obrok sa suhodočasnicima, pokazuju da nisam jedina koja tu drevnu stazu doživljava kao biće, s njegovim ćudljivostima, karakterom, šalama, provokacijama, čak i osobnošću, kao sigurnog prijatelja za kojeg znam, što god izvodio, da me neće iznevjeriti. Čak i kad mi se učini da je nepravedan ili neugodan, u dubini čvrsto znam da me mentorski podučava znanjima koja će mi biti potrebna.
Učenje prvo:
Na put krećemo s povjerenjem iako ne možemo znati hoćemo li stići na cilj.
Nabavite svoj primjerak putopisa MOJ CAMINO 2 uz besplatnu dostavu: kliknite ovdje!