Koliko sam se puta našla u situaciji da želim s nekim razviti dobar odnos, želim stvoriti prijateljstvo ili se želim dopasti kako bismo otvorili neka poslovna vrata. Ili mi je iz bilo kojeg razloga bilo važno da se nekome svidim. I poslovno i privatno i obiteljski, pa čak i nepoznatim ljudima koje vidim samo jednom u životu. Spadala sam među one koji ne žele konflikt i svesrdno ga izbjegavaju. Onima koji žele isključivo dobre odnose, koji žele biti prihvaćeni i voljeni. Kako lijep i ružičast i bajkovit projekt za život.
Sve dok nisam ustanovila da je to nemoguće. A kako sam ustanovila? Teško. Mukom, tugom, ljutnjom, dubokim razočaranjima, prekidima odnosa… Zašto?
Zato što ljudi koje srećemo nisu savršeni. Nemaju iste namjere kao i mi, nisu uvijek dobronamjerni, ili čak i jesu, ali tu dobronamjernost izražavaju na neobične ili nama neprihvatljive načine.
Kad bismo prihvaćali svačija uvjerenja, gdje smo onda bili mi, naš sustav vrijednosti, naši principi i prioriteti?
Kad govorim o tuđim “ludostima” mislim na mnoge uobičajene načine komunikacije koji, kad ih poromotrimo dublje, zapravo ne spadaju u istinu i podršku, ili pak ne donose dobrobit za obje ili sve uključene strane. A, za mene sve ono što ne nosi dobrobit svima uključenima nije zdravo. A ako nešto nije zdravo, onda je bolesno ili čak ludo.
Pa tako, kad osoba laže, svojom komunikacijom stvara kaos i gradi nove i nove laži za budućnost, koje moraju podržavati primarnu lažnu konstrukciju. To je za mene ludost. Istina je daleko jednostavnija.
Ili, kad osoba manipulira našim mislima, ulazi u naš mozak, želi da mislimo na njen način, tim pristupom ograničava slobodu izbora i nameće svoj sustav. To je za mene ludilo.
Zatim, postoje situacije kada u ekonomiji ili trgovini pokušavamo srušiti ili oštetiti konkurenciju kako bismo mi ostvarili bolje rezultate. Iako se taj način u kapitalističkom svijetu smatra legitimnim, on u humanom svijetu nije legitiman. Za mene je to ludilo, jer podrazumijeva da za moju dobit netko mora izgubiti.
Ili u sportu, gdje se pobjednicima ukazuju posebne počasti, što ponekad dovodi do toga da se sudionici natjecanja upuste u ilegalne radnje, podmićivanje ili doping, kako bi se osvojilo neko od prvih mjesta. Što je sa svim ostalim sudionicima koji su možda uložili ogroman trud u pripreme, koji su ostvarili cilj ali za koju desetinu sekunde kasnije, koji su dobro odigrali utakmicu, ali nisu dio pobjedničke ekipe? Zašto njihov trud, napor i kvaliteta ostaju ignorirani? To je za mene ludost.
Što je s političarima koji ne ostave pozitivnog traga u narodu i u sustavu ali nagomilaju pozitivne materijalne rezultate u osobnom životu? Da sam gospodar države ili gospodar svijeta, takvi prijestupnici bi radili poslove važne za zajednicu toliko dugo dok ne otplate sav dug. Tako bi dobili priliku unijeti pozitivnu promjenu u društvo i pomoći potrebitima.
Što je s onima koji pod oružjem izbacuju iz kuća i stanova nenaoružane građane, često bolesne ili stare? Koja pravda ih čini ispravnima? To je za mene ludost. Ne bi li se ista energija mogla upotrijebiti da im se pomogne i nađe adekvatan smještaj ili posao kojim bi mogli otplatiti dug?
Što je s mladima koji zlostavljaju kolegice i kolege, psihički ili tjelesno? To je za mene ludost. I oni bi mogli biti upućeni na društveno koristan rad sve dok se u njima ne probudi poniznost i svijest da svi imamo osjećaje i da svi smo osjetljivi na bol.
Ili na sasvim jednoj drugoj razini:
Što je s državama koje tvrde da uvode demokraciju u neke druge daleke države; koje tvrde da spašavaju njihovo stanovništvo od okrutne valsti njihovih vladara, a zapravo imaju sasvim drugu agendu, uništavaju civilno stanovništvo, djecu, žene, njihove domove? I ne samo to, već uništavaju i svoje mlade ljude, svoje najkvalitetnije ljude u naponu snage i mladosti i zdravlja? I to je za mene ludost. Ne samo oni koji šalju vojsku već i svi koji vjeruju da se na dalekom terenu u nekoj dalekoj državi sa sasvim drugačijom kulturom i s drugom vjerom čuva sigurnost njihovih građana.
Što je s onima koji pošalju svoje vrijedne ljude u rat, a kad se ovi vrate, ne budu ispoštovani i ne dobiju potrebnu njegu i tretman koji bi ih vratio u svakodnevnicu? To je za mene ludost!
Što je s onima koji zakon smatraju važnijim od pravde?
Što je s onima koji novac smatraju važnijim od odnosa?
Što je s onima koji mržnju poistovjećuju sa časti?
Što je s onima koji žene smatraju lošijima od muškaraca? Ili muškarce slabijima od žena?
Što je s onima koji proizvode lijekove koji truju umjesto da iscjeljuju?
Što je s onima koji proizvode hranu koja nas razboljeva umjesto da nas hrani?
Što je s onima koji pišu ili čitaju lažne vijesti na medijima? Ili s onima koji u tim istim medijima pišu samo o užasima i teroru, stvarajući kronični strah u čitaocima i gledaocima, umjesto da objavljuju i vijesti o uspješnim mladima, dobroj berbi ili sjetvi, plemenitim akcijama, humanosti, blagosti, nježnosti, ljubavi, pažnji…
I zato je moja poruke: “Prestanimo ovisiti o tuđim ludostima!”, ili “Ne moramo vjerovati tuđim ludostima!”
Naša istina, naša humanost, naš sustav vrijednosti jedini su “kameni temeljci” na kojima stoji naš život. Moguće je stvoriti život u kojem ne moramo pristajati na tuđe ludosti, već u kojem gradimo istinu i zdravlje i humanost i ljepotu…
Koji su vaši “kameni temeljci”?