Nakon jako intenzivnog tjedna u kojem smo u Aromari simultano pokušavali dio suradnika zadržati kod kuće kako se ne bi služili javnim prijevozom I time povećavali rizik od zaraze sebe i drugih, a s ostalim vjernim zaposlenicima nastojali proizvesti neobično velike količine proizvoda koje naši korisnici traže jer znaju da virusi baš ne podnose neka eterična ulja, u uvjetima u kojima stalno nešto nedostaje I potrebno je izvoditi čudesne akrobacije kako bi se sastavili svi elementi proizvoda (možda baš zato što je ime dobio po moćnom svecu, iscjelitelju, za sada izlazimo na kraj sa svim poteškoćama), vikend je došao kao blagoslov. Još sam u petak spavala nemirno, rješavajući izazove no subota je donijela duboki dugi miran okrepljujući san. Konačno jedna takva noć! Uz moje noge leži Dolly, koja uvijek osvoji upravo taj prostor, pa sam odustala od odgojnih mjera. Život je ionako kratak, zašto se odricati bliskosti I privrženosti? Ispred sobe Oreo, mlađi i veći, kojem Dolly bez riječi i galame jednostavno telepatski ne dozvoljava pristup spavaćoj sobi nakon što se nas dvije smjestimo. On viteški čuva prilaz.
Korona živi svoje, uspjela sam na neko vrijeme zaboraviti na nju. Ritam širenja je očekivan, sve mjere su poduzete, prema sebi i prema drugima. Jednom riječju, noć za poželjeti. I sad dolazi ono što svi znate, a mnogi ste iskusili. Jutro je svjetlo, po prognozi znam da je opako hladno, svjetlost ulazi u sobu i polako me priprema za novi dan. Idilična slika. Zlatna svjetlost naj benignije se rasprostire i obećava mirno i blago jutro. Hvatam zadnje tople trenutke ispod teškog pokrivača, kad kreće buđenje: krevet sumanuto vibrira, prostor potmulo tutnji, Oreo ulazi, gleda me začuđeno, Dolly se ne miče. I sve to traje… Ali, nešto drugo, neobično, preuzelo je situaciju. Ležim i čekam da prođe. Misli vrtoglavom brzinom prostruje i stvore čitav niz zaključaka: vani je hladno, ne ideš van u pidžami i papučama; dok ustaneš I izađeš ionako će već sve biti završeno, na ovaj ili onaj način; čekaj da prođe pa ćeš razmišljati o posljedicama; što treba biti, ionako će biti; sjećaš se da te Bog voli i pazi; ako treba biti kraj, neka bude kraj, sočno si proživjela, najbolje što si znala, djeca su zrela, svi mogu bez tebe…..
Trajalo je dosta dugo i onda je kao odsječeno prestalo. Pogledala sam na ulicu (živim na selu zapadno od Zagreba), gotovo nitko nije vani, nitko ne vrišti, nitko ne paničari, susjedi su u kućama. To je bio prvi utješni val. Pogledam mobitel, moja odrasla djeca, koja stanuju odvojeno u Zagrebu, kreću s izvještajima. U idućih pola sata bivam informirana o jačini, posljedicama, štetama, svjedočim još jednom udaru, pa još jednom koji se manifestirao samo kroz neku čudnu škripu bez da osjetim trešnju. Mirna sam.
Zovu prijatelji, pričaju mi o srušenim policama, razbijenim staklima… Sve zvuči naivno dok nije pala izjava: ‘A ulice izgledaju kao u Bejrutu.’ Ta je izjava došla iz lijepe stare jezgre našeg i mojeg grada. Nevjerojatno. Zahvalna sam što sam pošteđena, žalosna sam za sve koji svjedoče razaranju starina, a neke od tih starina su i njihovi domovi ili domovi njihovih najmilijih. Prijateljica se ne usudi vratiti kući, sjedi s mužem u autu, a u stanu sve slike sa zidova i knjige s polica po podovima čekaju intervenciju, zidovi su popucali, žbuka rasuta. Brojni su stanovi u tom stanju. I brojne osobe koje nemaju sreću da im je auto ispred kuće, u centru grada, pa ogrnuti dekama ili bosi u papučama na temperaturi 0 stupnjeva, ne znaju hoće li muku dijeliti približavajući se drugima u istoj nevolji, jer i tijela griju (svako tijelo kao jedno rebro radijatore, naučio me prijatelj) ili će se udaljiti na dva metra, poštujući još jučerašnja pravila i upute u vezi virusa. Čini se da su mnogi u muci potresa zaboravili muku virusa (podsvijest stalno preslaguje prioritete i ne može istovremeno sanirati dvije različite ekstremne situacije, podsvijest podsvjesno bira jednu koju će obraditi, onu koja je stresnija, akutnija, izazovnija u trenutku). Tako se razmaci smanjuju, ljudi se u muci i očaju približavaju, jer to ih čini snažnijima, muka se lakše dijeli kad si zaronjen u ljudsku toplinu (stvarno i figurativno).
Automobili zdrobljeni pod teretom cigli ili građevinskog kamena, urušeni krovovi, hrpe cigala. Negdje me duboko ražalostio toranj katedrale koja predstavlja jedan od moćnih simbola grada, koji se jednostavno odlomio i nema ga više. Sad je katedrala kao krezuba, jedan zub je lijep i elegantan, drugi slomljen i skraćen. Toliko su česte priče o tome kako su brojni sakralni objekti u katastrofama pošteđeni i ostajali bi stajati netaknuti. Čak jedna takva priča krasi kip Gospe ispred naše katedrale, koja je ostala stajati u čuvenom potresu kad je sve u njenoj okolini bilo uništeno (to sam učila u osnovnoj školi, ali danas nisam mogla taj podatak naći na internetu).
Ovaj tekst pišem navečer, vani je mrkli mrak. Temperatura 1 stupanj. Neki nemaju krov nad glavom, nekima je ostao krov ali zidovi ne drže, neki nemaju više svoje automobile, neki su bolesni i nesigurni, a neki nisu u opasnosti, ali su im živci već jako tanki nakon par tjedana suočavanja s Coronom. Neki će noćas morati u bolnicu zbog Corone, a neki neće moći zaspati jer iščekuju novi udar potresa. Žao mi je malo vremešnijih prijatelja koji se ne mogu odvojiti od medija, koji pregedavaju i preslušavaju vijesti i tako hrane strah i nesigurnost, nesanicu i neizvjesnost. U dobi kad su mislili da su veliki životni izazovi gotovi, kad su se nadali čitati knjige u toploj fotelji i mirno šetati s prijateljima po Zrinjevcu, doživljavaju izazov za izazovom. Žao mi je roditelja male djece, žao mi je te male djece koja će možda trebati na ulicu po mraku i hladnoći…. Suosjećam sa svakom osobom koju je ovaj potres oštetio na bilo koji od bezbrojnih načina zadiranja u našu intimu, navike, zaštićenost i povjerenje.
Ja ću mirno leći, Dolly će se pružiti uz moje noge, Oreo će čuvati stražu ispred sobe. Ako udari, čekat ću da prođe i pokriti se debelim pokrivačem preko glave. U blizini ću imati toplu odjeću i ključ od auta. Ako moram izaći na hladno, bar da upalim auto pa se grijem do dana i novih odluka. A bude li gore od toga, vidjet ću. Ili neću… Ionako ne mogu predvidjeti sve mogućnosti. Uzdam se u život i njegove zakonitosti, a izazovi ionako obično stižu u oblicima koje ne znamo detaljno predvidjeti i predusresti.
Sutra je novi radni dan. Čeka nas gomila posla u Aromari. Sve će postati još teže jer je u međuvremenu zabranjeno kretanje među mjestima i među gradovima. A ja nemam posebnu dozvolu. Pitanje hoću li moći dostaviti eterična ulja iz drugog grada, kamo sam se spremala preuzeti ih, kako bismo ih što brže ugradili u naš proizvod koji pruža sigurnost mnogima koji poznaju djelovanje eteričnih ulja. Ne znam hoću li moći isporučiti te iste proizvode u veledrogeriju koja ih revno rasparčava po ljekarnama i gdje ljudi rade nadljudskim snagama, kako bi stanovništvu pružili neophodne lijekove i potrepštine koje olakšavaju dnevni život. No, sutra je još daleko, prvo neka prođe ova proljetna hladna i mračna noć.